petak, 6. siječnja 2017.

Rijeka Una i njezinih 5 bisera

svibanj 2015

(Japodski otoci, Račić bb, BiH)


Treba nam (vam)  brzinski, instant odmor. Od svih i od svega. Ali ne predaleko. I u prirodi. Bez puno ljudi oko nas. Teško? Tko traži taj pronađe. Rijeka Una. I njezinih 5 otoka. I kučica na stablu. Popularni glamping na bosanski način. J




Kamp na 5 unskih otoka (http://www.una-aqua.com) je raj na zemlji. Malo teže ga je pronaći, pogotovo ako se oslanjate na navigaciju, puno bolje se je osloniti na uvijek gostoljubive Bosance, ali kada ga pronađete ga ne želite više nikada napustiti. Nalazi se u blizini Bihaća, na rijeci Uni i kako ime samo kaže leži na 5 otoka koji su međusobno povezani sa mostićima i uređenim puteljcima. Prvenstveno je namijenjen rafterima ali to nama nije smetalo, i nama je bilo odlično. A iskusili smo i rafting. ;-)


Na ulazu vas pričekaju ogromna vrata koja kriju taj biser na Uni.






Nakon ulaska vas pozdravi natpis:  You are now entering a stress free zone!  Nakon što predjete par metara skužite da natpis ne bi mogao biti bolji! Sve oko vas divlja priroda, sve zeleno, šumeče, žuboreče, mirišljavo, pjevajuće...



Pozdravio nas je ljubazni domaćin, skuhao nam je pravu bosanski kafu iz malene bakrene džezvice. Sa kockom šečera i rahatlokuma. Prava!


Klinci su bili na sedmom nebu. Raj. Nigdje nikoga (jer nije bila baš visoka sezona) samo mi i princeza Una. Ona riječna i ona prava – malena, pitoma srnica Una.

Nakon što smo se smejstili u našu kućicu na stablu uživancija je krenula. Želite trčati za loptom – možete, želite ležati u ležaljkama koje su rastegnute iznad Une – mozete.... ako ste više z klasicne lezaljke – i to ima. Stolni tenis – ima. Plivanje – može se, na  malim plažicama (mi smo to preskočili, ipak je Una bila prehadna, što smo i iskusili;-)). Vožnja u unskoj lađi? Može i to! I sve to đabe! U biti – sve je uključeno u cijenu. Nema dodatnih troškova, kako to inaće bude ;-).  Kažem vam – raj na zemlji. Domačini nude i prehranu, da o kavi ne govorim ;-) Čak su nam čuvali i našeg kućnog ljubimca dok smo mi raftingirali!


   Prvi dan smo iskoristili za ljenčarenje u novoodkrivenom biseru, cijeli dan je prošao u bresposlici. Ajde, dobro, klince su domaćini zaposlili pa su pomagali bojati lađu, čistiti obalu, vozili su se sa lađom, igrali nogomet... Uživali su!
 

















Idući dan nam je domaćin zakazao rafting – kako smo imali klince smo uzeli manje „strašnu“ turu – od Bihaća nizvodno.  Popodne nas je pokupio Jeep, nemojte očekivati neku novu, modernu variantu, ipak je to Bosna. Doživljaj iz prošlosti. Klinci su se potrpali na zadnja sjedala, koja se nalaze u prtljažniku, zabava zagarantirana. Raft smo namontirali na krov i idemoooo....Avantura!  Putem smo pojeli neizostavni bosanski burek, jer za veslanje treba imati snage.

Nakon što smo se obukli u suha odijela, dobili svu potrebnu sigurnostnu opremu je avantura počela. Skiper nam je bio odličan, zabavan i pun prića. Mene je fascinirala količina ljudi uz rijeku na izletištima, sve puno (bila je nedjelja). Ljudi roštiljaju, zezaju se, igraju nogomet, iz restorana se čuje muzika, buka, smijeh...Uživaju. Toga kod nas baš i nema pa me je malo vratilo u djetinjstvo.
Sama Una je lijepa, čista i hladna.Bude hladna i ljeti a kamoli na proljeće. To so iskusili klinci, poskakali su u nju kao da je Jadransko more od 26 stupnjeva. Ali su brzo i izašli ;-).  Tada je imala oko 13 stupnjeva, brrr. Upala sam u nju pa mogu svejdoćiti, skoro mi je srce stalo!





Veslali smo nekih 10 kilometara, nema tu nekih opakih brzaca, tako da je tura odlična za dječji rafting.  Na izlazu nas je dočekao naš Jeep i šofer, vratio nas je u komadu u naš raj.




Večer smo rezervirali za šetnju Bihaćem, koji nam se nije baš dojmio. Treba malo poraditi na – svemu. Ima potenciala, Una mu daje poseban sjaj ali opet. Sve ostalo nije baš za obiteljski turizam.
U restoranu Čardak na Uni novo iznenađenje, na vanjsku  terasu nismo smijeli sjesti jer smo sa sobom imali psa (mini mopsa koji je naviknut na restorene itd). Ajde, dobro, to bi i preživjeli, pravila su pravila, šta ćeš, da nisu oko nas, dok smo jeli kružili psi lutalice i nitko nije uopće reagirao.  Da ne govorim o prljavom stolu, užas živi. Ja stvarno nisam gadljiva ali nakon što je konobar prošao krpom preko stol je taj bio prljaviji i smrdljiviji nego prije čišćenja. Ostalo je gadan miris, da su i klinci pitali: Mama, što to tako smrdi?  U mojoj Sport Billy torbi su uvijek dezinfekcijske maramice  pa smo ih ovoga puta i  upotrijebili (a to radimo skoro pa nikada).  Uz naputak dijeci – naručite nešto jako pečeno! Hrana je bila ok (probavnih smetnji nismo imali) ali kod računa smo opet zapeli. Učinio nam se previsok i kada smo konobara tražili da nam donese račun se je počeo izmotavati da ga je već bacio. Na naše inzistiranje nam je donio račun koji nije bio naš, ali su iznosi na njemu bilo identični. U stilu – ako nam več treba evo nam taj, onaj naš je negdje u smeću. Ali taj je isti. E, Bosno moja, daleko si ti od Europe. Drugi put moramo pametnije birati restorane.

Šetnju Bihaćem i restoran  Čardak na Uni ne preporučujem nikako. Može šetnja ali restoran izbjegnite u velikom luku. Ima dovoljno drugih.

Da sam iskrena, jedva sam čekala povratak u naš mali raj. Noći na otoku smo preživljali sami, domaćini žive u Bihaću, a drugih gostiju nije bilo.  Možete zamisliti koja tišina je to. Za nas, nenavikle skoro pa smrtna. Popeli smo se u našu drvenu kučicu i zaspali ko bebe.

Drugo jutro su se klincii rano probudili da ulove vidre. Vidre sa bebama. Sve što smo vidjeli su bilo zmije na sunčanju ispod naše kučice. Brrr...Ali i to je priroda! Životinja stvarno ne fali! Vidre, Zmije, srne, patke,...







Dani na Uni su nam brzo prolazili, napuhali smo i SUP pa smo veslali po toj ledenoj rijeci – uživancija sve dok ne upadneš u nju!





Jedan dan smo iskoristili za razgledavanje ostalih Unskih ljepota, svakako preporučujem Štrbački buk, skriveni dragulj Une. Štrbački buk je vodopad impresivne ljepote, visine 23,5m. i najviši je slap na Uni. Mi smo do njega putovali težim putem, razrovanim makedamom, muž se ozbiljno zabrinuo za auto, čak smo se malo i posvađali putem (ooppsss). Ali zato nismo platili upad, to smo skužili tek na odlasku jer smo odlazili putem kojim „normalni“ ljudi dolaze.  Nas je prevario jedan smjerokaz, tako da bolje slušati domaćine nego gledati smjerokaze! Na slapu nas je iznenadila množica turista iz muslimaskih zemalja, klinci nisu baš naviknuti na žene u  burkama pa su bili malo paf. I maleni tuš u wc-ju jim je bio upitnik pa smo to iskoristili za širenje kulturnih i vjerskih vidika.




Druga znamenitost, koja je dosta blizu se zove Mihačev buk i nalazi se u mjestu Martin Brod, do njega je malo lakše stići pa ako niste baš avanturistički nastrojeni možete posjetiti samo taj ;-).

Na kraju, kad smo odlazili, bili smo malo tužni, obećali smo si da ćemo se vratiti..
Kamp 5 unskih otoka i njihovu glamping kućicu svakako morate posjetiti. Ako ne odmah onda jednom u budućnosti. Ako više volite šatore možete i sa šatorom, jedino auto se parkira vani i stvari se nose do mjesta gdje stoje šatori. Sanitarije su odlične i čiste. Obiteljska atmosfera zagarantirana.
Jedini minus su komarci, jer ipak – to je  rijeka. I gdje je puno vode tamo su i oni. Domaćini jih zaprašuju i mi smo tamo bili u vrijeme kada jih još nema puno pa ako se uputite u taj raj bi svakako preporučila proljeće.



Ps: Ovim putem se zahvaljujem našem ljubaznom domaćinu Arminu, koji nam je čuvao našu Vavu, velikog plišanoh pingvina kojeg je naš malac zaboravio u kućici. Isto tako hvala susjedu Antoniu koji nam je tog pingina dostavio u Rijeku.



Nema komentara:

Objavi komentar