svibanj 2015
(Japodski otoci, Račić bb, BiH)
Treba nam (vam) brzinski, instant odmor. Od svih i od svega.
Ali ne predaleko. I u prirodi. Bez puno ljudi oko nas. Teško? Tko traži taj pronađe. Rijeka Una. I njezinih 5 otoka. I
kučica na stablu. Popularni glamping na bosanski način. J
Kamp na 5 unskih otoka (http://www.una-aqua.com) je raj na zemlji. Malo teže ga je
pronaći, pogotovo ako se oslanjate na navigaciju, puno bolje se je osloniti na
uvijek gostoljubive Bosance, ali kada ga pronađete ga ne želite više nikada
napustiti. Nalazi se u blizini Bihaća, na rijeci Uni i kako ime samo kaže leži
na 5 otoka koji su međusobno povezani sa mostićima i uređenim puteljcima.
Prvenstveno je namijenjen rafterima ali to nama nije smetalo, i nama je bilo
odlično. A iskusili smo i rafting. ;-)
Na ulazu vas pričekaju ogromna vrata koja kriju taj biser na
Uni.
Nakon ulaska vas pozdravi natpis: You are now entering a stress free zone! Nakon što predjete par metara skužite da
natpis ne bi mogao biti bolji! Sve oko vas divlja priroda, sve zeleno, šumeče,
žuboreče, mirišljavo, pjevajuće...
Pozdravio nas je
ljubazni domaćin, skuhao nam je pravu bosanski kafu iz malene bakrene džezvice.
Sa kockom šečera i rahatlokuma. Prava!
Klinci su bili na sedmom nebu. Raj. Nigdje nikoga (jer nije
bila baš visoka sezona) samo mi i princeza Una. Ona riječna i ona prava –
malena, pitoma srnica Una.
Nakon što smo se smejstili u našu kućicu na stablu
uživancija je krenula. Želite trčati za loptom – možete, želite ležati u
ležaljkama koje su rastegnute iznad Une – mozete.... ako ste više z klasicne
lezaljke – i to ima. Stolni tenis – ima. Plivanje – može se, na malim plažicama (mi smo to preskočili, ipak je
Una bila prehadna, što smo i iskusili;-)). Vožnja u unskoj lađi? Može i to! I
sve to đabe! U biti – sve je uključeno u cijenu. Nema dodatnih troškova, kako
to inaće bude ;-). Kažem vam – raj na
zemlji. Domačini nude i prehranu, da o kavi ne govorim ;-) Čak su nam čuvali i
našeg kućnog ljubimca dok smo mi raftingirali!
Prvi dan smo iskoristili za ljenčarenje u novoodkrivenom
biseru, cijeli dan je prošao u bresposlici. Ajde, dobro, klince su domaćini
zaposlili pa su pomagali bojati lađu, čistiti obalu, vozili su se sa lađom,
igrali nogomet... Uživali su!
Idući dan nam je domaćin zakazao rafting – kako smo imali
klince smo uzeli manje „strašnu“ turu – od Bihaća nizvodno. Popodne nas je pokupio Jeep, nemojte
očekivati neku novu, modernu variantu, ipak je to Bosna. Doživljaj iz
prošlosti. Klinci su se potrpali na zadnja sjedala, koja se nalaze u
prtljažniku, zabava zagarantirana. Raft smo namontirali na krov i
idemoooo....Avantura! Putem smo pojeli
neizostavni bosanski burek, jer za veslanje treba imati snage.
Nakon što smo se obukli u suha odijela, dobili svu potrebnu
sigurnostnu opremu je avantura počela. Skiper nam je bio odličan, zabavan i pun
prića. Mene je fascinirala količina ljudi uz rijeku na izletištima, sve puno
(bila je nedjelja). Ljudi roštiljaju, zezaju se, igraju nogomet, iz restorana
se čuje muzika, buka, smijeh...Uživaju. Toga kod nas baš i nema pa me je malo
vratilo u djetinjstvo.
Sama Una je lijepa, čista i hladna.Bude hladna i ljeti a
kamoli na proljeće. To so iskusili klinci, poskakali su u nju kao da je
Jadransko more od 26 stupnjeva. Ali su brzo i izašli ;-). Tada je imala oko 13 stupnjeva, brrr. Upala
sam u nju pa mogu svejdoćiti, skoro mi je srce stalo!
Veslali smo nekih 10 kilometara, nema tu nekih opakih
brzaca, tako da je tura odlična za dječji rafting. Na izlazu nas je dočekao naš Jeep i šofer,
vratio nas je u komadu u naš raj.
Večer smo rezervirali za šetnju Bihaćem, koji nam se nije
baš dojmio. Treba malo poraditi na – svemu. Ima potenciala, Una mu daje poseban
sjaj ali opet. Sve ostalo nije baš za obiteljski turizam.
U restoranu Čardak na Uni novo iznenađenje, na vanjsku terasu nismo smijeli sjesti jer smo sa sobom
imali psa (mini mopsa koji je naviknut na restorene itd). Ajde, dobro, to bi i
preživjeli, pravila su pravila, šta ćeš, da nisu oko nas, dok smo jeli kružili
psi lutalice i nitko nije uopće reagirao.
Da ne govorim o prljavom stolu, užas živi. Ja stvarno nisam gadljiva ali
nakon što je konobar prošao krpom preko stol je taj bio prljaviji i smrdljiviji
nego prije čišćenja. Ostalo je gadan miris, da su i klinci pitali: Mama, što to
tako smrdi? U mojoj Sport Billy torbi su
uvijek dezinfekcijske maramice pa smo ih
ovoga puta i upotrijebili (a to radimo
skoro pa nikada). Uz naputak dijeci –
naručite nešto jako pečeno! Hrana je bila ok (probavnih smetnji nismo imali)
ali kod računa smo opet zapeli. Učinio nam se previsok i kada smo konobara tražili
da nam donese račun se je počeo izmotavati da ga je već bacio. Na naše
inzistiranje nam je donio račun koji nije bio naš, ali su iznosi na njemu bilo
identični. U stilu – ako nam več treba evo nam taj, onaj naš je negdje u smeću.
Ali taj je isti. E, Bosno moja, daleko si ti od Europe. Drugi put moramo
pametnije birati restorane.
Šetnju Bihaćem i restoran Čardak na Uni ne preporučujem nikako. Može
šetnja ali restoran izbjegnite u velikom luku. Ima dovoljno drugih.
Da sam iskrena, jedva sam čekala povratak u naš mali raj.
Noći na otoku smo preživljali sami, domaćini žive u Bihaću, a drugih gostiju
nije bilo. Možete zamisliti koja tišina
je to. Za nas, nenavikle skoro pa smrtna. Popeli smo se u našu drvenu kučicu i
zaspali ko bebe.
Drugo jutro su se klincii rano probudili da ulove vidre.
Vidre sa bebama. Sve što smo vidjeli su bilo zmije na sunčanju ispod naše
kučice. Brrr...Ali i to je priroda! Životinja stvarno ne fali! Vidre, Zmije,
srne, patke,...
Dani na Uni su nam brzo prolazili, napuhali smo i SUP pa smo veslali po toj ledenoj rijeci – uživancija sve dok ne upadneš u nju!
Jedan dan smo iskoristili za razgledavanje ostalih Unskih ljepota, svakako preporučujem Štrbački buk, skriveni dragulj Une. Štrbački buk je vodopad impresivne ljepote, visine 23,5m. i najviši je slap na Uni. Mi smo do njega putovali težim putem, razrovanim makedamom, muž se ozbiljno zabrinuo za auto, čak smo se malo i posvađali putem (ooppsss). Ali zato nismo platili upad, to smo skužili tek na odlasku jer smo odlazili putem kojim „normalni“ ljudi dolaze. Nas je prevario jedan smjerokaz, tako da bolje slušati domaćine nego gledati smjerokaze! Na slapu nas je iznenadila množica turista iz muslimaskih zemalja, klinci nisu baš naviknuti na žene u burkama pa su bili malo paf. I maleni tuš u wc-ju jim je bio upitnik pa smo to iskoristili za širenje kulturnih i vjerskih vidika.
Druga znamenitost, koja je dosta blizu se zove Mihačev buk i nalazi se u mjestu Martin Brod, do njega je malo lakše stići pa ako niste baš avanturistički nastrojeni možete posjetiti samo taj ;-).
Na kraju, kad smo odlazili, bili smo malo tužni, obećali smo
si da ćemo se vratiti..
Kamp 5 unskih otoka i njihovu glamping kućicu svakako morate
posjetiti. Ako ne odmah onda jednom u budućnosti. Ako više volite šatore možete
i sa šatorom, jedino auto se parkira vani i stvari se nose do mjesta gdje stoje
šatori. Sanitarije su odlične i čiste. Obiteljska atmosfera zagarantirana.
Jedini minus su komarci, jer ipak – to je rijeka. I gdje je puno vode tamo su i oni. Domaćini
jih zaprašuju i mi smo tamo bili u vrijeme kada jih još nema puno pa ako se
uputite u taj raj bi svakako preporučila proljeće.
Ps: Ovim putem se zahvaljujem našem ljubaznom domaćinu
Arminu, koji nam je čuvao našu Vavu, velikog plišanoh pingvina kojeg je naš
malac zaboravio u kućici. Isto tako hvala susjedu Antoniu koji nam je tog
pingina dostavio u Rijeku.
Nema komentara:
Objavi komentar